Edin Šerifović, bivši štićenik Doma za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli

Pokretanje kampanje za adaptaciju prostorija u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, pod nazivom „Za moje sretnije djetinjstvo“, nije izmamilo osmijehe samo djece koja žive u Domu, nego i onih koji su se iz njega po punoljetstvu davno odselili. Oduševljenje i želju da i sam doprinese ovoj inicijativi nije krio Edin Šerifović, bivši Domac, kako sam sebe s ponosom naziva. Nakon 11 godina provedenih u Domu, Edin kaže da djeci fale male stvari: „Mi nikada nismo imali džeparac. Ja nemam ni jedne slike iz djetinjstva, jer tada nije bilo računara ni mobitela, a mi sebi nismo mogli priuštiti da izradimo fotografije. Znao sam prodati patike da bi mogao otići igrati igrice. To je bio hit mog djetinjstva i za takvim sitnicama danas žalim. Zbog toga sam siguran da će se djeca u novouređenim sobama buditi s osmijehom na licu. Ja sam to doživio jednom dok sam živio u Domu, osjećaj je neopisiv.“

Bole me male stvari

Iako je njegovo djetinjstvo počelo uobičajeno, porodična nesreća dovela je do toga da od devete godine, zajedno sa mlađim bratom, ostatak djetinjstva provede u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli. Uprkos teškom djetinjstvu Edin je nastojao biti pozitivan i vrijedan. Iako je završio Fakultet za tjelesni odgoj i sport, ljubav prema muzici kojom se kroz mladost bavio, omogućila mu je da zadnjih 13 godina zarađuje radeći kao DJ. Prave prilike u životu nikada nije propuštao, pa sada, kada je stekao određenu stabilnost u životu i karijeri, svoje slobodno vrijeme poklanja novim generacijama djece koja žive u Domu. Život pun uspona i padova, dječijih nestašluka, ali i mudrih odluka danas mu omogućava da djeci iz Doma pruži ono što je njemu u djetinjstvu falilo i olakšalo teške trenutke:

 „Dom je bio moja kuća i moj život. Sva djeca u Domu su moji braća i sestre, mi smo uvijek jako povezani. Dosta nam se lakše držati zajedno, nego rizikovati da nas neko povrijedi. Mi smo djeca koja se u suštini plaše sama sebe i naš proces odrastanja i prihvatanja svoje sudbine je dugotrajan i težak. S druge strane, po svojoj prirodi Dom je vrlo zatvorena institucija, i iako shvatam da je to zbog sigurnosti, jako me to gušilo u djetinjstvu.  Zbog toga danas sa svojim prijateljima i poznanicima organizujem razne zabavne aktivnosti, sekcije i edukacije za djecu. Radimo matematiku, slušamo muziku, idemo na izlete, u kino i slično. Cilj mi ja da provodimo vrijeme zajedno, da se igramo i da ih motiviram i pokažem im djeliće života van Doma, za koje niko od nas nije spreman jednom kad sa 18 godina napusti to sigurno utočište.“

Strah i želja za sopstvenom porodicom

Edin je za vrijeme života u Domu volontirao u Omladinskoj banci, bio izviđač, volonter na radiju, pa uprkos tome što je imao sve osnovne stvari potrebne za život, kaže da ga i danas najviše bole male stvari. Upravo zbog toga smatra da će inicijativa obnove dijela prostorija u Domu biti neopisiva sreća za djecu:

„Zamislite da cijeli svoj život provedete u sobi u kojoj, pored toga što nemate adekvatan namještaj, ne smijete mijenjati ni njegov raspored i nemate mogućnosti da si kupite ni najmanje sitnice. U moje vrijeme stari, propali kreveti bili su zamijenjeni novim krevetima i dobili smo nove radne stolove. Za mene je to bila neopisiva sreća, jer je naša soba malo više podsjećala na normalan stan. Bilo je ljepše buditi se i bili smo ponosni. Siguran sam da će i nakon ove obnove isti osjećaj imati i djeca koja tu borave i da će zbog toga dobiti novu motivaciju i elan za životom.“

Edin danas ima krov nad glavom, naslijedio je djedovu kuću koju postepeno uređuje, i kaže da je tek sada odlučan i siguran da će imati svoju porodicu. Do sada se bojao da li će svojoj djeci moći pružiti normalan život, a sada je, kaže, siguran da hoće. Zbog toga se trudi biti dobar i vrijedan čovjek.

Dom u srcu

Na svojoj koži iskusio je kako je linija između dobra i zla za djecu iz Doma vrlo tanka, pogotovo u tranzicijskom vremenu kada napuštaju dom po punoljetstvu i faktički ostaju prepušteni sami sebi. Zbog toga djeci u Domu treba više prilika, više prijatelja:

„Povodlljivi smo, neiskusni, ranjivi i nespremni za samostalan život. Zbog toga ja danas idem u Dom. Želim da pružim djeci uvid u vanjski svijet, želim da steknu poznanstva koja neće biti oslikana predrasudama, želim da imaju vještine, jer dan kad će morati da napuste Dom će doći za svakog od njih.“

Osjećaj pripadnosti i lijep životni ambijent doprinijeće razvoju njihovog samopuzdanja, što je ključno za razvoj ličnih vještina i uspjeha u životu u konačnici, smatra naš sagovornik, pozivajući sve građane da daju svoj doprinos ovoj inicijativi i uljepšaju život djeci koja žive u Domu.

Pridružite se kampanji: https://doniraj.ba/project/view/za-moje-sretnije-djetinjstvo

*** Prilikom prenošenja sadržaja FTZ, molimo vas da navedete izvor.