Kada su migranti bili brojevi bez lica koji ulaze u našu zemlju, tek konspirativni element koji je prijetio da će promijeniti idilu u kojoj su živjeli Bosanci i Hercegovci, Nihad Suljić je u svakom od njih vidio ljekara, zanatliju, muzičara; vidio je ljude koji su bili gladni i pothlađeni i koji su tražili samo mrvu dostojanstva sanjajući putevima smrti da će na dalekom zapadu opkoljenom žilet žicama pronaći bolji život. Na tom putu Nihad i nekolicina njegovih istomišljenika bili su karika koja je nedostajala u politici zatvorenih granica koje je Evropa zagovarala. 

Iako podrška migrantima nije bila općeprihvaćena među stanovništvom u područjima kroz koja su prolazili, za Nihada nikada nije bilo dileme jer uvijek je imao samo dva izbora – pomoći ili ne pomoći nekome ko je gladan i nekome ko treba toplu odjeću. 

„Mislim da ne treba nikakva posebna motivacija da nahraniš nekoga, da daš nekome vode ili da mu kažeš kad ima autobus. Ja ni danas ne mislim da sam uradio više od toga. To je tako jednostavno. Ispred mene su se nalazili ljudi koji su bili pokisli, pothlađeni, gladni, uplašeni, i zaista nije bilo drugog izbora. Svim ljudima je to u krvi, ali nekad ih omete nešto i zaborave. Kod mene i ljudi oko mene nije bilo nikakvog motiva osim da budeš podrška čovjeku koji je ispred tebe, koji od tebe ne traži ništa drugo nego informaciju ili osmijeh“, kazao nam je Nihad, koji je za svoju ljudskost i nesebičnost dobio mnoge nagrade i priznanja. 

Ovo iskustvo je zauvijek promijenilo Nihadov život. Gledajući ljude kako uprkos svim nedaćama koje su ih zadesile na hiljadama kilometara dugom putu ne odustaju od snova za boljim životom, u Nihadu se probudila posebna vrsta suosjećanja, razumijevanja, ali i odlučnosti. Jedan od najupečatljivijih trenutaka desio se u blizini autobuske stanice u Tuzli gdje je sreo staru majku sa dvije kćerke i dvije unuke, opljačkane i izgubljene. 

„Bile su preplašene i pozvao sam prijatelja prevodioca da ih uvjerim da samo želimo pomoći. Nismo ih imali gdje smjestiti i na kraju sam ih odveo kući. Majka je napravila večeru i tu su prespavale do jutra. Nas to ništa nije koštalo, a njima je bilo sve u tom trenutku. Imali smo na stotine takvih priča. Nisu to bili ljudi koji nisu znali ništa ili koji su željeli živjeti od nečije pomoći. Stotine njih su dobili azile u Evropi jer su bili dobre zanatlije, ljekari. Jedan momak je čak završio u njemačkoj filharmoniji. Samo im je trebalo malo podrške“, dodao je Nihad. 

A kad su putevi migracija zaobišli Bosnu i Hercegovinu, Nihad se našao u novoj ulozi. Jednog dana je dobio poziv od jedne porodice iz Afganistana čiji je sin nestao na granici između BiH i Srbije. Otišao je u Zvornik, objavio fotografiju na lokalnim portalima i dobio poziv od civilne zaštite. Mladić je bio sahranjen u neoznačenom grobu, kao da nikada nije ni postojao. Nakon toga je Nihad uz saradnju sa patologom doktorom Vidakom Simićem započeo proces identifikacije stradalih migranata. 

„Groblje na kojem je bio ukopan taj mladić je bilo u groznom stanju i predložio sam da drvene nadgrobne spomenike zamijenimo nečim trajnijim što će čuvati uspomenu. Iako su na tim pločama inicijali NN, tu leže ljudi koji su izgubili živote jer su slijedili svoje snove. Doktor Vidak je predložio da se uradi DNK analiza ostataka i da počnemo sa identifikacijama. Posljednja vijest je da smo uspjeli uključiti Međunarodnu komisiju za nestale da vratimo identitet tim ljudima“, kazao je Nihad. 

U svakodnevnici Tuzlaka migranata je sve manje, ali ostale su neraskidive veze koje su aktivisti i volonteri poput Nihada stvorili. Danas isti aktivisti koji su migrante ispraćali na put ka boljem sutra skupljaju donacije za učeničke stipendije, volontiraju širom BiH, koordiniraju dodjelu donacija bolnicama koje su pomagale migrantima i podržavaju sugrađane i sugrađanke prema kojima život i društvo nisu bili blagonakloni.