Rijetki su ljudi zbog kojih poželite činiti dobre stvari, a još rjeđi oni zbog kojih poželite biti bolji čovjek. Miroslav Mićo Vujanović iz Bijeljine je jedan od njih. Rođeni Tuzlak, a po karakteru prirodni ravničar, svoj život je posvetio zaboravljenoj i podcijenjenoj vještini - beskompromisnom činjenju dobra. Ubijeđen da o svakom čovjeku govore samo njegova djela, a nikako njihovo ime, boja kože, vjera ili mjesto rođenja, s gotovo regliijskom posvećenošću, Mićo živi po jednom idealu – činiti dobro je najmanje što čovjek može učiniti. 

Ovaj zaposlenik bijeljinskog Komunalca radi na održavanju parkova, a redovan je član Civilne zaštite i Gorske službe spašavanja. Iako ima skromna mjesečna primanja i dotrajali automobil, ima srce veličine Semberije i prijatelja toliko da u Semberiju ne bi mogli stati. Za njegova dobra djela bilo bi potrebno par tomova, ali svako o njemu govori isto. U svoje slobodno vrijeme u posljednjih nekoliko godina je očistio više od 130 divljih deponija u Bijeljini; u pandemiji je od plate, za 200 KM, kupio 120 zaštitnih maski i donirao ih Specijalnoj policiji u Tuzli, a 2019. je za liječenje djevojke iz Lukavca, koja je imala rak ruke, sa Bijeljincima prikupio 1.200 KM. 

"Ne znam šta me motiviše. Nisam mogao podnijeti pomisao da ona ne može pomilovati rođeno dijete. Nešto u meni mi ne da da trpim nepravdu, niti da sjedim skrštenih ruku ako znam da nekome mogu pomoći. A pomoći uvijek možemo, samo trebamo odlučiti da to uradimo. Nekad košta kada ne možete trpiti i prešutjeti nepravdu, ali nikad ništa ne košta pomoći nekome. Pa ja sad imam stotine ljudi uz sebe, prijatelje za života, i iz Bijeljine, i iz Lukavca, Tuzle, iz Turske...", kaže ovaj skromni Bijeljinac. 

Miroslav je u februaru 2023. godine bio dio tima Gorske službe spašavanja koji je kombijem otišao u Tursku da pomogne spašavanju stradalih u razornom potresu. U javnosti je postao poznat nakon što je 5.000 KM, koje je za sudionike misije spašavanja u Turskoj osigurao predsjednik RS-a Milorad Dodik, uplatio stanovništvu Turske. 

"Pričali smo u kući o tim novcima, mogli smo se malo popraviti, zamijeniti auto, ali sin mi je rekao 'Tata, mi imamo auto, a oni nemaju ništa' i ja sam u tom trenutku shvatio da sam bogat čovjek. Taj novac ionako nije pripadao meni. Ja sam dobio platu za ono što sam uradio i meni osim toga ništa više nije trebalo", kazao je Miroslav. 

Boravak u Turskoj ga je, kaže, zauvijek promijenio. Iako i danas ponekad sanja zdrobljena tijela ispod ruševina, to iskustvo mu je otvorilo oči i sve je posvećeniji svojoj misiji. Sebe ne doživljava kao velikog dobrotvora, filantropa i skromno govori o onome što radi, ali kaže kako želi vidjeti da dobri ljudi izađu iz sjene loših, jer samo oni mogu narod, naciju, regiju ili svijet povesti putem koji garantuje mir. 

"Ima dobrih ljudi, ali loši su glasniji, jer se boje da će doći vrijeme kada će svoja djela morati uporediti sa djelima dobrih ljudi", poručio je ovaj Bijeljinac.