Emir Čerkezović - Zlatni Tuzlak na krovu Europe

Sportski uspjeh Emira Čerkezovića mogao je biti u karateu ili fudbalu jer je te sportove prve počeo da trenira, no na nagovor okoline, koja je, u danas 197 cm visokom momku, vidjel a košarkaški potencijal, to se nije desilo. I s pravom ćemo reći na svu sreću, jer naša bi zemlja ostala uskraćena za zlatnog košarkaša kakav je Čerkezović već sada. A blistava karijera je tek pred njim.

„U košarkaškim sam vodama od 10. godine kada sam počeo da treniram u školi košarke OKK Sloboda. Moj napredak iz dana u dan me je doveo do mjesta u reprezentaciji, što je san svakoga sportiste, ma kojim sportom se on bavio. Povrede su me često sputavale da pokažem koliko mogu pružiti timu, ali je ova godina bila zaista uspješna za mene“, navodi Čerkezović koji je kao član kadetske košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovine osvojio prvo mjesto na Evropskom prvenstvu u Litvaniji.

Zlatni momak, sanjao je da brani boje svoje zemlje gledajući igrače popout Teletovića, Nurkića, Đedovića, a danas njegove uspjehe, kao i uspjehe cjelokupnog tima, slave svi građani naše zemlje. Svjestan je da neki novi klinci maštaju o uspjesima njegovih suigrača, a imponuju mu javni dočeci u glavnom gradu i rodnoj Tuzli koja je oduvijek slovila za grad košarke.

„Biti među najboljima i opet biti bolji od njih daje veliku želju da se uspije. Nije lako kada ste svjesni da vas protivnici ne štede i da nemate svoju publiku da vas bodri u dvorani, ali tada znate da morate biti staloženi, skoncentrisani na cilj i dati maksimum od sebe. To je bila naša formula za uspjeh i mi smo pokazali da je on moguć“, prisjeća se Emir utakmica u Litvaniji kada je psihička nadmoć bh. tima bila evidentna.

Težak i kontinuiran rad stoji iza svakog uspjeha, pa i ovog u Litvaniji kada je zlatna medalja zasjala na grudima naših košarkaša. Emir je srednjoškolac, učenik tuzlanske Srednje medicinske škole, dnevno ima dva treninga, a vikendom igra utakmice i vremena za sebe gotova da i nema.

Odricanja su velika, kao i izdaci koji prate proces oblikovanja vrhunskog sportiste. Blagovremena podrška koja se ogleda u prilagođavanju nastavnika i školskih obaveza treninzima i utakmicama nije ništa manje bitna od one finansijse. Prehrana, oprema, teretana, sala, putovanja i slično značajna su stavka u kućnom budžetu Čerkezovićevih. Roditelji nastoje da se to ne odrazi na starijeg sina, studenta medicine, ali i Emira koji svojim rezultatima donosi osmijeh na lice majke Fikrete i oca Muje.

„Moji roditelji su najveći heroji jer bez njih moj uspjeh ne bi bio ovako sjajan. Stipendista sam Vitalis fonda pri Fondaciji tuzlanske zajednice i dobro znam šta znači kada uz roditelje imate još nekoga ko vjeruje u vas dok rezultati nisu tako veliki i blistavi.  Volio bih da sportisti imaju kontinuiranu podršku i dobre uslove za treninge jer rezultati neće izostati. Razumljiva mi je trenutna zainteresovanost javnosti za mene, ali mi teško pada. Ipak, to je mala žrtva ukoliko naši uspjesi potaknu političare da sport više vrednuju i omoguće nam da dostojno predstavljamo našu zemlju u svijetu“, kaže Emir navodeći da je uspjeh cjelokupnog tima u Litvaniji baziran na zadovoljstvu i sreći koju više osjetiš kada tvoj suigrač ubaci koš nego kada to učiniš sam.

Odlike timskog igrača nedvojbeno krase Emira Čerkezovića, a njegovi rezultati nadograđuju talenat i krunišu naporan rad. Ovakog vrhunskog sportistu podržava Vitalis fond, prvi korporativni fond kojeg je osnovao Nermin Čolić, vlasnik i direktor Tvornice bezalkoholnih pića i voćnih sokova „BONY“ doo Tuzla. I ove će godine, mladi tuzlanski sportisti do 19 godina, moći da konkurišu za stipendiju i budu naš ponos, baš kao što su to predhodnih godina bili njihovi vršnjaci, Vitalis stipendisti.