Almedina i Almir Dautbašić: I danas se sjećamo svoje sobe u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli

Nakon što su u Srebrenici spletom okolnosti izbjegli smrt, četvoro djece iz porodice Dautbašić spas je našlo u Domu za djecu bez roditeljakog staranja u Tuzli. Bez roditelja, ali sa čvrstim osjećajem za odgovornost i marljiv rad koje su im usadili, kroz život su gazili odlučno, uz pomoć vaspitača kojih se i danas rado sjećaju.

Sa Almedinom i Almirom Dautbašić razgovarali smo u povodu pokretanja kampanje „Za moje sretnije djetinjstvo“ kojom nastojimo adaptirati prostorije u kojima živi 13 djevojčica u Domu. Almedina smatra da će to za djecu biti neopisiva sreća:

„Ja se i danas sjećam svoje dvije sobe ovdje u Domu. Bili smo prvo u jednoj staroj sobi gdje su dušeci propadali, ali nakon mjesec dana preselili su nas u uređene prostorije. Nama kao djeci je to bilo ostavrenje sna. Da bi nas motivirali da budemo što uredniji „porodice“ su se takmičile u higijeni. Titulu najbolje porodice nosila je ona čije su prostorije bile najčišće. Nama je bilo lako jer je sve bilo novo, dok s druge strane stare prostorije praktično nije bilo moguće ni održavati.“

U prostorijama koje su tada bile novouređene djeca su se rado okupljala i družila, prisjeća se Almir. Rado su, kaže, boravili u lijepom i čistom ambijentu. „Kampanja je u tom smislu vrlo pohvalna, jer će se neka nova djeca koja sada tu žive osjećati odlično kao i ja tada. Vratiće im osmijehe na lica, i ne kažem to tek onako. Najteži dio života za nas koji ostanemo bez roditelja ili se oni iz različitih razloga ne mogu ili ne žele brinuti o nama, je prihvatanje. Onda kad se pomiriš sa svojom sudbinom, kad je prihvatiš, počneš se osjećati kao kod kuće u Domu. Jer on jeste tvoja kuća, a svako dijete zaslužuje pristojnu kuću“, objašnjava Almir.

Život u pubertetskim godinama je težak i kada imaš roditelje, misli Almedina, a posebno kada ih nemaš. Ona je utjehu u najtežim trenucima pronalazila kod vaspitčice Mirsade, koja se prema njima postavljala prije svega majčinski. Brata je po izlasku iz Srebrenice spasila svojom domišljatošću, sakrivši ga u autobusu ispod deka, dok su joj u glavi odzvanjale zadnje očeve riječi: „Držite se zajedno“. Tako su i uradili. Djeca Dautbašića danas su uspješni, školovani i zaposleni mladi ljudi, koji svoju djecu uče prihvatanju različitosti. Almedina je diplomirana ekonomistica, Almir magistar farmacije, najmlađi brat je građevinski tehničar, dok najstarija sestra radi kao frizerka u Njemačkoj. Poslovi kojima se danas bave omogućili su im finansijsku stabilnost, a kažu da je i za to zaslužan jedan od vaspitača. Kroz razgovore s njim zajednički su došli do odluke koji studij upisati.

„Gledajući s ove distance, imali smo sve osnovne uslove u Domu. Mogli smo imati više, ali sad je to nebitno. Znali smo da nam je škola jedini izlaz i to je bilo jedino što je otac od nas očekivao. Neograničen pristup igranju vani značilo je da ocjene moraju biti OK. Otac je bio rudar i domar u lokalnoj školi i imao je pristup svim informacijama. I kad je bilo problema, ni tu nije reagovao na prvu, nego bi nam davao prostora da to sami riješimo. Tako smo nekako nastavili i sami dalje kroz život...“, prisjeća se Almir.

Kada je riječ o prikupljanju sredstava za pomoć Domu, Almedina i Almir slažu se s tim da ljudi nemaju, ali imaju opet više od djece koja žive u Domu. Smatraju da ne postoji nikakva prepreka da i onaj ko ima malo, dio tog malo odvoji: „Mi znamo kako je kad dođeš do kraja sveske, a vaspitač nema trenutno drugu svesku, ili dođeš do kraja paste, a nema nove... Tako da mi imamo sasvim dovoljno, imamo čak i dio koji možemo da damo za dobrobit te djece, ako je od srca.“

Naše sagovornike, kako tvrde, najviše boli nepravda i generaliziranje. Jednom kad postaneš Domac, prišiju ti se razni epiteti, iako to možda u stvarnosti uopšte nije tako. Oni se protiv ovakvih generaliziranja bore i danas kroz svoju djecu i u razgovoru sa drugim roditeljima, a pošto su naučeni tome da uvijek teže višem cilju, ne prestaju se nadati da će uskoro neko potegnuti i pitanje o tome šta se dešava sa djecom koja sa 18 godina izađu iz Doma, gubeći pri tome svu zaštitu. Na ovome, odlučni su, treba sistemski i ozbiljno raditi već sada, a u međuvremenu, lijep ambijent za život onih koji nemaju svoje roditelje kad su im najviše potrebni, najmanje je čemu svi zajednički možemo doprinijeti.

Više o kampanji „Za moje sretnije djetinjstvo“ i kako donirati pročitaj na: https://doniraj.ba/project/view/za-moje-sretnije-djetinjstvo