Vratiti vjeru u ljude i u dobro u njima jedan je od najtežih zadataka ljudi i današnjeg društva, ali kada to osoba može učiniti jednim nesebičnim djelom, onda davanje više nije opcija nego postaje životni moto. U vremenu apatije i općeg nepovjerenja među ljudima, ovo je zaboravljena vrlina koja krasi tek probrane ljude dobrog srca. Među njima je i Merima Dževdetbegović, Tuzlanka koja godinama unazad drugima poklanja svoje vrijeme, znanje i novac. Zauzvrat ne očekuje ništa, ali se nada da će barem ponekad i druge motivirati da čine isto. 

Sve je počelo 2021. godine kada je poznanica tražila donaciju dvije kante boje za krečenje prostorija Doma za djecu bez roditeljskog staranja. Merima je odgovorila višestruko - pokrenula je dvije kampanje u kojima je zajedno sa poslovnim partnerima i građanima za adaptaciju prostorija doma prikupila više od 100 hiljada KM. 

Na pitanje zašto je to uradila, bez imalo razmišljanja odgovara: "Zašto ne?!", kao da nije imala izbora, kao da joj uloga majke i uspješne poslovne žena ne uzima svaki trenutak slobodnog vremena.  

Merima je do nakon rata dijelila sudbinu svojih vršnjaka i vršnjakinja, ali je zahvaljujući hrabrosti i odvažnosti svojih roditelja njena sudbina krenula drugim tokom. Gotovo 24 godine nakon što je njen otac pod hipoteku stavio  kuću i zemlju te osnovao porodičnu kompaniju, Merima je direktorica ove uspješne kompanije, majka je dvoje djece i već tri godine je mentorica Ženske mentorske mreže kroz koju pomaže mladim ženama da unaprijede svoje karijere. 

Iako je kompanija u čijem je užem rukovodstvu godinama unazad, daleko od očiju javnosti, stipendirala djecu svojih zaposlenika, Merima je svoj dug prema društvu odlučila vratiti obnavljanjem stanova u kojima su smještena djeca bez roditeljskog staranja u Tuzli. 

“Poznanica je tražila dvije kante jupola za potrebe krečenja u Domu i ja sam ih odnijela. I, čim sam ušla u Dom bilo mi je jasno da dvije kante boje neće ništa učiniti. Usrećilo bi djecu to krečenje njihovih soba, ali mene je bilo sramota otići znajući da nisam učinila mnogo više”, kazala je Merima. 

Po povratku kući, ganuta uslovima u kojima žive ova djeca, kontaktirala je svoje prijatelje i poslovne partnere i zatražila pomoć od njih. Ubrzo je prikupila sredstva i u potpunosti adaptirala dio prostorija u Domu. Već naredne godine je pokrenula i drugu kampanju, ali ovoga puta preko Fondacije tuzlanske zajednice želeći skrenuti pažnju i na važnost transparentnog utroška prikupljenih sredstava. Zahvaljujući njenom angažmanu i nesebičnoj podršci građana, više od 20 djece doma danas žive u savremeno opremljenim apartmanima. Merima se i danas se rado vraća u Dom, gdje je izgradila, čini se, vječna prijateljstva sa štićenicima doma, a u ove posjete rado idu i njena djeca. 

“Ne mislim da se svako dobro vraća dobrim, to me iskustvo naučilo, ali ja se osjećam dobro kad nekome pomognem i to mi je dovoljno. Jedan taj dječji osmijeh meni uljepša sedmicu. Sad da li je to sebično ili ne, mislim da nije ni bitno. Želim da se i moja djeca tako osjećaju, želim da znaju pružiti dio sebe ovom svijetu i da je uvijek dobro biti dobar čovjek”, objašnjava Merima.