Almir Tabaković je običnim danima automehaničar iz Zenice, koji je ugalj ispod noktiju zamijenio totmašću, ugljene bregove nad glavom pokvarenim automobilom, a komorate dobroćudnim belgijskim ovčarom Atosom kojemu treba tek obična prazna plastična flaša da bude najsretniji živi stvor na svijetu. Ali kad se smrači nad sudbinama ljudi, Almir i Atos postaju superjunaci, svaki u svojoj uniformi Gorske službe spašavanja, i bez imalo dvoumljenja odlaze tamo gdje ljude treba spašavati. 

"Bio je ponedjeljak kad smo saznali za zemljotres u Turskoj. Nije bilo dileme idemo li ili ne. Parking je bio pun automobila za popravku, ali to je valjda moglo čekati. Ljudi ispod ruševina nisu. Skupili smo novac za gorivo i krenuli u Tursku", prisjetio se Almir svoje odluke koju je donio lakše nego onu o odlasku na odmor. 

Iako ima porodicu - sina i suprugu – svaki odlazak na opasna mjesta predstavlja dodatni rizik za njega, a svako zatvaranje radionice dodatno opterećenje za kućni budžet. Međutim, osjećaj dužnosti koji ima je poput disanja i ne može ga svjesno zaustaviti. Sve je počelo prije devet godina, kada je sa 33 svoja komorata bio zatrpan u jami Raspotočje Rudnika uglja Zenica, gdje je tada radio kao jamski radnik. Pet rudara je poginulo, a on je bio među 29 onih koje su spasioci izvukli iz ruševina. Zahvalan za drugu priliku koju je dobio u životu, osjeća obavezu i moralnu odgovornost da svijetu vrati ljubaznost koju je primio. Danas njegov poziv nije tek spašavanje tijela, već spašavanje duša koje su izgubile nadu. 

"Gora se slomila nad nama i ostali smo zatrpani. Nesreća je bila tolikih razmjera da smo bili gotovo sigurni da vani očekuju da nas neće pronaći žive. Ali ljudi koji su nas spašavali nisu gubili nadu. To su ljudi stranci, možda nisu znali ništa o nama, a odlučili su iskopati 200 metara u rudnik, rizikovati svoje živote da bismo se mi vratili svojim porodicama. Kako bi ja sad, zdrav i sposoban, mogao donijeti bilo kakvu drugu odluku osim da pomognem kad god mogu", poručio je ovaj spasilac. 

Duboko vjeruje da ako uneseš malo svjetlosti u nečiji život, samo malo pažnje i suosjećanja, da to može stvoriti čuda i pokrenuti lanac dobrote koji nikada neće prestati. Osim što mu je pružena druga šansa za život, kaže, dobio je i najboljeg prijatelja kojeg je mogao poželjeti. Danas je Atos član porodice Tabaković, a uskoro i mentor novom članu porodice i zeničkog GSS-a belgijskoj ovčarki Atili. 

Kaže da mu lično ne treba nikakvo priznanje, niti plata za ono što radi sa GSS-om, ali bi cijenio da društvo i vlast prepoznaju da ono što GSS i spasilački psi rade nema cijenu. 

"Bili smo najslabije opremljeni u Turskoj. Sve su to službe koje su na daleko većem nivou opremljenosti od nas, ali nijedna se nije mogla mjeriti s malo volonterskom vojskom BiH. U jednoj ruševini su tražili troje ljudi, bilo je tu spasilaca iz Njemačke, Italije, Uzbekistana i svi su tražili tamo gdje su proračuni pokazali da je zgrada pala. Dugo su tražili. Kad sam ja došao, moj Atos je krenuo na drugu stranu. Krenuo sam za njim, ostali spasioci su krenuli za nama i kroz nekoliko minuta smo čuli preživjele u ruševinama. Izvukli smo majku i kćerku. Atos ih je spasio i ništa nije tražio zauzvrat osim pohvalu i svoju lopticu", kazao je Almir. 

Umjesto da izvlačenjem iz jame prestane Almirova priča o izlaganju opasnim situacijama, ona se nastavila kao najljepša sonata humanosti, kao posveta plemenitim ciljevima i dobročinstvu koje nema cijenu i ne traži hvalospjeve. Kaže da je za sve kriva bosanska krv, koja tjera da daješ i kad najmanje imaš.