Još kao mala djevojčica E.F. je rijetkim lutkicama koje je imala, kao i svojoj majci, pravila najrazličitije i najmaštovitije frizure. Konstantno je smišljala nove načine pletenja pletenica, oblikovanja i češljanja kose; rezala im je kosu onako predano i nespretno kako to samo radi djevojčica koja sanja da jednoga dana postane frizerka i otvori svoj vlastiti salon.

Kad je završila osnovno obrazovanje i porasla dovoljno da upiše zanat, niko nije bio sretniji od nje, i ne pomišljajući da će joj se na putu naći mnoge prepreke. Najprije se susrela sa nespremenosti roditelja da je upišu u srednje obrazovanje.  Shrvana, nije odustala od svog sna, nego je započela novu misiju – promijeniti uvjerenja roditelja koji su odrasli u tradiciji koja je normom smatrala udaju djevojčice nakon završene osnovne škole.

„Nisam se željela udati tako mlada. Da zavisim od muža, da ne znam ništa uraditi sama, da me ostavi kad bude htio, i šta onda ja da radim? Bila sam jako tužna, ali nisam mogla odustati. Znala sam da mi život ovisi o tome. Pričala sam sa predstavnicima udruženja i sa nastavnicima u školi u mom naselju, sa roditeljima sam se svaki dan svađala, ali nisu popuštali“, kazala je ova mlada frizerka.

Vjetar u leđa

Najviše nade E. je polagala u mentore iz Pedagoškog tima , koji su joj i ranije pomagali tokom obrazovanja. Pedagoški tim je multidisciplinarni tim stručnjaka kojeg čine predstavnici organizacija i institucija  čija nadležnost i oblast rada je zaštita djece i podrška njihovom učenju i razvoju, koje je  Fondacija tuzlanske zajednice oformila u MZ Kiseljak kroz partnersku saradnju sa Međunarodnim interaktivnim otvorenim školama MIOS,  OŠ Kiseljak, JU Centar za socijalni rad Tuzla, UG Bolja budućnost, Evanđeoska crkva, JU Dom zdravlja Tuzla, Udruženje “Zemlja djece u BiH”. Zahvaljujući Pedagoškom timu, u prethodnih pet godina u ovom naselju su sva djeca dozrela za upis pravovremeno upisana u osnovno obrazovanje, što ranije nije bio slučaj, ali je i aktivno pružana podrška zadržavanju djece u obrazovanju. Višegodišnji rad, koji je uložen u svako dijete, kroz slučaj E. se najbolje pokazao.

Među mentorima, kojima se E. najprije obratila i koji su vjerovali u nju bila je i Elvira Bijelić Kušljugić, romska medijatorica u ovom naselju. Elvira je kroz Evanđeosku crkvu u kojoj radi razvoj djevojčice E. pratila još od prvog razreda osnovne škole.  Kada Elvirin pokušaj da razgovara sa njenim roditeljima o važnosti školovanja za njenu budućnost nije urodio plodom, Elvira se obratila svojim kolegama u Pedagoškom timu za podršku.

„E. je od prvog razreda bila posebna, uvijek je imala neki jasan cilj kojim je željela ići i mi smo je praktično samo usmjerili. Vidjeli smo da ona želi bolji život za sebe, da želi nastaviti školovanje bez obzira na sve, i mi smo joj jednostavno morali pružiti podršku. Odlučili smo i roditeljima pokazati koliko vjerujemo u nju, koliko je ona zrela i koliko će joj u životu značiti da ima završen ovaj zanat. Njeni roditelji su također znali kakvo dijete imaju, ali imali opravdane strahove koje je neko morao umiriti, kazala je Bijelić Kušljugić.

Kako bi pomogli zadržavanju E. u obrazovanju, tim je ugovorio zajednički sastanak sa njenim roditeljima, kako bi razgovarali o značaju obrazovanja za budućnost njihove kćerke. Kao rezultat sastanka na kojem je prisustvovalo više stručnjaka, roditelji su promijenili stav i dozvolili E. da upiše srednju školu, a sa roditeljima je napravljen plan kako to i uraditi.  

Diskriminacija kao odgovor na izvrsnost

„Bili su jako uporni i sigurni u to da naše dijete može za sebe stvoriti bolji život kroz obrazovanje. Vidjeli smo koliko vjeruju u nju i u ono što može napraviti za sebe. Obećali su da će nam i pomoći kupovinom mjesečne autobuske karte, nabavkom opreme za praksu i slično, jer mi to  nismo mogli sami. Ponosna sam i na nju, i na muža, ali i na sebe. Udaja će doći, nikad nije kasno, ali vrijeme za školu je samo sad. Sa tom školom bi ostvarila i svoju zaradu, svoju samostalnost, da ne doprinosi samo muž u kuću, nego i ona, da ne pati, da ima dobar život”, kazala je majka Mevlida.

Kada su njeni roditelji promijenili odluku i dozvolili joj da upiše školu koju je željela, započeo je njen put ka ostvarenju sna. Upisala je školu i već u prvom razredu je osvojila prvo mjesto na takmičenju na kojem su učestvovali samo učenici trećih razreda. U drugi razred je došla kao najbolja mlada frizerka u gradu. Prema planu i programu škole, u drugom razredu je morala praktičnu nastavu odraditi u nekom od frizerskih salona u gradu, međutim niko je nije htio primiti. Bez te prakse, E. ne bi mogla završiti razred, pa je bila primorana praksu raditi u školi, sa prvim razredima.

„Mnogo me to pogodilo. Bila sam najbolja u školi, to sam dokazala, ali niko me nije htio primiti na praksu. Govorili su da hoće, ali onda kad bi me vidjeli, rekli su da nema mjesta za mene u njihovom salonu. Bila sam jako tužna, jer bez toga bih propala razred“, prisjeća se E.

U međuvremenu je E. ostala bez oca, što joj je dalo još veću snagu da istraje u kreiranju boljeg života za sebe. Zahvaljujući angažmanu njenih m  kojima se obraćala za pomoć, ubrzo je uspjela pronaći salon u kojem i danas obavlja praksu. E. se nada nastavku obrazovanja, te planira nakon trogodišnjeg školovanja za frizera, upisati i četvrti razred i postati kozmetičarka. Sad kad je vidjela svijet oko sebe, zahvalna je za podršku koju je dobila.

"Sretna sam što mogu raditi ono što volim i što ispunjavam svoje snove, ali ne bih mogla bez pomoći drugih, bez Pedagoškog tima i bez mojih roditelja. Sad je mama samo tu, a za oca ću da ispunim ovaj svoj san“, kazala je E.